POMOĆNI IZRAZI U GOVORNOM ČINU DIREKTNE ŽALBE U ENGLESKOM I SRPSKOM JEZIKU: MEĐUKULTURNA I MEĐUJEZIČKO-PRAGMATIČKA ANALIZA Međukulturna i međujezičko-pragmatička analiza
Бочна страна чланка
Главни садржај чланка
Сажетак
Cilj ovog istraživanja je analiza pomoćnih izraza u govornom činu direktne žalbe kod izvornih govornika engleskog i srpskog jezika kako bi se ustanovile sličnosti i razlike između pripadnika dve kulture pri izvođenju pomenutog govornog čina na maternjem jeziku. Istraživanje takođe uključuje studente engleskog jezikana visokom nivou znanjaa čiji je maternji jezik srpski kako bi se istražila njihova pragmatička kompetencija u stranom jeziku, naročito mera u kojoj je uočljivo oslanjanje na pragmatičke konvencije maternjeg jezika u produkciji govornog čina direktne žalbe na stranom (engleskom) jeziku. Naime, ovi studenti su realizovali svoje žalbe na engleskom, jeziku kojem su izloženi tokom čitavih studija, ali kod svih učenika stranog jezika postoji mogućnost oslanjanja na materski kada pragmatičke norme ciljnog jezika nisu usvojene u dovoljnoj meri (pragmatički transfer).
Podaci su prikupljeni putem testa dopune diskursa u pisanom obiliku i analizirani na osnovu klasifikacije koju su ponudili House i Kasper (1981). Autori predlažu dve vrste pomenutih elemenata (jedni pojačavaju efekat izraza, dok ga drugi ublažavaju), koji se dalje dele na podgrupe. Analiza takođe uključuje dve varijable: relativna društvena moć (jednaki ili nejednaki govornici) i ozbiljnost prekršaja (više ili manje ozbiljan).
Rezultati istraživanja su pokazali da je upotreba pomoćnih izraza kod izvornih govornika engleskog i srpskog jezika u velikoj meri slična. Žalbe se najčešće ublažavaju u komunikaciji sa osobamakoje imaju veću društvenu moć (profesori, nadređeni na poslu, roditelji, itd), a najređe sa osobama koje imaju jednaku društvenu moć (prijatelji, kolege, vršnjaci, itd). Najčešće korišćeni pomoćni elementi bile su diskursne ograde (modalni glagoli, izvinjenja, itd) i izraz molim te/Vas (please). Efekat žalbe najčešće je pojačavan u komunikaciji sa osobama koje imaju manju društvenu moć (podređeni na poslu, učenici, mlađi komšija i sl), uglavnom koristeći izraze poput što pre (as soon as possible), odmah (rightaway),stvarno(really), tako (so) i veoma (very).
Srpski studenti engleskog na visokom nivou znanja postigli su slične rezultate, s tim da je kod ove grupe nešto dominantnije pojačavanje efekta žalbe pri komunikaciji sa statusno jednakim govornicima. Kako su prethodne dve grupe ostvarile gotovo identične rezultate, teško je suditi o pragmatičkoj kompentenciji ove grupe ispitanika. Ipak, kao primer mogućeg pragmatičkog transferaizdvaja se činjenica da su ovi ispitanici, isto kao i grupa izvornih govornika srpskog jezika, nešto češće ublažavali žalbe u situacijama gde je prekršaj bio manje ozbiljan. U svakom slučaju, važno je istaknuti koliko je značajno da učenici stranog jezika – naročito ako su mahom budući predavači tog jezika,poput učesnikau ovom istraživanju – steknu visok nivo pragmatičke kompetencije u stranom jeziku, što se može postići uz eksplicitno podučavanje, koristeći prikladne i autentične materijale kako bi razvijaline samo znanje o gramatici i vokabularu nego i pragmatičku kompetenciju, što je glavni preduslov za uspešnu komunikaciju na bilo kom jeziku.
Downloads
Metrics
Детаљи чланка
Референце
Austin, J. L. (1962). How to do things with words. Oxford: Clarendon Press.
Brown, P.–Levinson, S. C. (1987). Politeness: Some universals in language usage. Cambridge: Cambridge University Press.
Crystal, D. (1997). English as a global language. Cambridge: Cambridge University Press.
Eshraghi, A.–Shahrokhi, M. (2016). The Realization of Complaint Strategies among Iranian Female EFL Learners and Female Native English Speakers: A Politeness Perspective. International Journal of English Linguistics, 6(2), 9-20.
House, J.–Kasper, G. (1981). Politeness Markers in English and German. In: Coulmas, F. (Ed.) (1981). Conversational Routines. The Hague: Mouton de Gruyter. 157-185.
Kasper, G.–Dahl, M. (1991). Research Methods in Interlanguage Pragmatics. Studies in Second Language Acquisition, 13(2), 215-247.
Olshtain, E.–Weinbach, L. (1993). Interlanguage features of the speech act of complaining. In: Kasper, G. & Blum-Kulka, S. (eds.) (1993). Interlanguage pragmatics. New York: Oxford University Press. 108-122.
Piotrowska, M. (1987). An Investigation into the Sociolinguistic Competence of Hong Kong University Students with Specific Reference to Making Complaints (Unpublished master’s thesis). Hong Kong University.
Prodanović, M. (2014). Kontrastivna analiza sredstava za ublažavanje govornih činova koji ugrožavaju obraz sagovornika u engleskom i srpskom jeziku. [Contrastive Analysis of Mitigation Devices in Face-threatening Acts in English and Serbian]. (Doctoral dissertation). Faculty of Philology, University of Belgrade.
Prodanović, M. (2016). Raising Pragmatic Awareness in Second Language Acquisition: Comparison of Non-Native and Native Complaints. In: Akbarov, A. (Ed.) (2016). Current Research on Language Learning and Teaching: Case Study of Bosnia and Herzegovina. Newcastle upon Tyne: Cambridge Scholars Publishing. 181-195.
Searle, J. R. (1969). Speech acts: An essay in the philosophy of language. Cambridge: Cambridge University Press.
Searle, J. R. (1975). Indirect Speech Acts. In: Cole, P. & Morgan, J. L. (eds.) (1975). Syntax and Semantics, 3. New York, London: Academic Press. 59-82.
Searle, J. R. (1976). A classification of illocutionary acts. Language in Society, 5, 1-23. Retrieved from: http://dx.doi.org/10.1017/S0047404500006837
Tanck, S. (2002). Speech Act Sets of Refusal and Complaint: A Comparison of Native and Non Native English Speakers’ Production. Studies in Second Language Acquisition, 13, 65-81.
Trosborg, A. (2011). Interlanguage pragmatics: Requests, complaints, and apologies. Berlin: Mouton de Gruyter.